Završeni su pripremni radovi krajem juna 1972. godine za izgradnju Njeogoševog muzeja, upravnik gradilišta Mirko Živković okupio je brigadu radnika . Pošto on nije znao kuda ga vode lokalni Meštrovićevi rukovodici, Iso Mahmutović kada je vidio vrh Lovćena izgovorio je slijjedeće: “Ja neću da rušim nečiju svetinju, da ukaljam obraz i ruke, da na đecu bacim sramotu!“, napustivši „radove“.

 

On je tada radnicima objasnio da više nema miniranja da se sada moraju latiti samo lakog alata neophodnog da se razida i sa lovćenske kape ukloii stara kapela. Tako je tokom objašnjavanja kako se to mora izvesti pažljivo, kamen po kamen, da se svaki kamen mora numerisati kako bi kapela kasnije u istom obliku mogla da se sazida ali na drugom mjestu, iz mase radnika, uglavnom Muslimana i Albanaca iz okoline Bijelog polja, sa Kosmeta, iz Krajine kod Bara, Plava i Gusina, oglasio se stasiti momak koji ima oko 30 godina, planinskim suncem i vjetrovima opaljenog lisa, sa brkovima i mirno je rekao; “Ja to neću da radim!”.

 

Na pitanje Živkovića zašto to neće da radi on je rekao a je to velika svetinja i da on neće da ruši svoju svetinju. On nije odustajao već je pokušao da mu objasni da to nije nikaka svetinja nego spomenik koji treba ukloniti da bi na njegovom mjestu bio podignut mnogo veći i lkepši, da to uostalom nije njegova svetinja.