Preminula je Jugoslovenska glumica Mira Furlan u 65. godini 20. januara. Mira je rođena u Zagrebu , a davne 1991. godine se odselila u Ameriku i tamo otpočela potpuno novi život. 

 

 

Glumica je 1991. godine napisala pismo svojim sugrađanima u Zagrebu, a mi sada prenosimo cijelo pismo vama:

“Ovim putem želim da se zahvalim svojim sugrađanima koji su se bezrezrevno pridružili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeći, ne naročito značajnoj hajci na mene. Iako usputna, ona će ipak promijeniti i označiti cijeli moj život. Što je, naravno, posve nevažno u kontekstu svakodnevnih smrti, uništavanja, razaranja i stravičnih zlodjela u kojima se odvija naš život. Budući da se ipak radi o mom jedinom životu, i kad sam već iz nekog razloga izabrana da poslužim kao prljava krpa o koju je zgodno tu i tamo obrisati blatne cipele, pa iako sam previše očajna da bih uopšte imala volje za polemisanjem po novinama, ipak mislim da sebi i ovom gradu dugujem barem nekoliko rečenica. Baš kao na kraju nespretne, mučne, krive ljubavne priče, kad se, potpuno pogrešno, uvijek još nešto hoće reći i objasniti, iako u dubini duše znamo da su sve riječi suvišne, jer ih, naime, više nema ko čuti. Jer je, naime, kraj. Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak neprijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju “masakr na srpski način” i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom tišinom daju do znanja da na njih više ne računam.

Hvala i svim mojim kolegama u pozorišta s kojima sam igrala Držića, Molijera, Turgenjeva i Šoa, hvala im na njihovoj tišini, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na Bitefu, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu ni jedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima uspotavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna međa, koja je, u samoj svojoj biti, profesija koja ne pozna i ne priznaje granice. Znam da se u ovom času sve te priče o kozmopolitizmu umjetnosti čine deplasiranima. Znam da se čini neumjesnim zaklinjati se u pacifizam, opštu ljubav i bratstvo svih ljudi, dok ginu ljudi, ginu djeca, mladići se vraćaju kući zauvijek osakaćeni. Kako da kažem bilo šta što neće zvučati kao deplasirana glupost u trenutku kad se, iz apsolutno neshvatljivih razloga, prijeti Dubrovniku u kojem sam igrala svoju najdražu predstavu, “Gloriju”? Pa ipak, ja ne znam drugačije misliti. Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ub.janje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti. Ne znači li svako pojedinačno intimno pristajanje na rat zapravo i suučestvovanje u tome zločinu, prihvatanje makar i najmanjeg djela krivice za taj rat, odgovornosti za njih?

Ja u svakom slučaju mislim, znam i osjećam da je moja dužnost, dužnost naše profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od saradnje i zajedništva. Ali ne nacionalnog. Profesionalnog. Ljudskog. I onda kad je najužasnije, kao što je to sada, trebalo bi insistirati, do zadnjeg daha, na uspostavljanju i održavanju veza između ljudi. To je ulog za budućnost. A ona će valjda jednog dana ipak doći. Ja sam, sa svoje strane, sve do nedavno, bila spremna na sve moguće muke i poteškoće transportno – komunikaciono – financijske vrste, bila sam spremna da 20 sati putujem preko Austrije i Madjarske, a bila bih spremna da podnesem još mnogo luđe i opasnije varijante putovanja, samo da stignem na svoje predstave u dva zaraćena grada, da se tačno u pola osam pojavim na sceni sa svojim zagrebačkim ili beogradskim kolegama i da odigram naizmjenično Korneja i Turgenjeva, u ime kontinuiteta svog posla, u ime nečega što će nadživjeti ovaj rat i ovu, meni neshvatljivu, mržnju. I bila bih i dalje spremna da sebe uvijek iznova ulažem kao zalog za neku budućnost koja nas valjda ipak čeka, sve dok me neki strastveni rodoljub zaista ne izmasakrira, kao što mi obećavaju. Bila sam spremna i bila bih spremna i dalje na sve napore i užase s tim u vezi, da me odjednom, takvom strahovitom žestinom, nije zapljusnula mžnja iz mog rodnog grada. Užasnuta sam silinom i količinom te mržnje, jednodušnošću osude, činjenicom da baš niko u mom gestu nije vidio dobru namjeru, obranu integriteta profesije, pokušaj da se makar obrani jedna dobra i lijepa predstava. Ja ionako više nisam imala namjeru nastaviti s igranjem te predstave, što sam naznačila u svom pismu. Bitef kao internacionalni festival, na koji su došli Englezi, Rusi, Francuzi, Belgijanci, među njima i jedan Slovenac, činio mi se vrijedan mog prisustva, tim više što bi moje neigranje značilo izdaju predstave koju sam pod najtežim okolnostima radila za vrijeme devetomartovskih tenkova, svakodnevnih prijetnji vojnim udarom itd..

Strahovito je tužno biti prisiljen na opravdavanje, a nedjelo ne postoji. Postoji samo očaj, muka i užas. Preda mnom više ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlučili drugi. Oni su odlučili da ja moram zaćutati, odustati, zamjeriti, oni su mi ukinuli pravo da radim svoj posao na onaj način na koji ja mislim da bih ga trebala raditi, oni su mi ukinuli pravo da dođem kući u svoj grad, ukinuli su mi pravo da se jednoga dana vratim u svoje kazalište i igram svoje predstave. Neko o je u to ime odlučio i to da mi treba dati otkaz…

Hvala Hrvatskom narodnom pozorištu, hvala mom kolegi Draganu Milivojeviću koji je taj otkaz potpisao. Znam da mnogi ljudi dobijaju otkaze, da sam ja samo jedna od mnogih, jednostavno višak. Čovjek se stalno pita ima li pravo u ovom opštem užasu postavljati svoje malo lično pitanje. Ja svakako neko vrijeme (koje?) ne mislim igrati ni na jednoj pozorišnoj sceni ove raspadajuće, izmrcvarene države. Možda nije trebalo tako žuriti s otkazom, sve se moglo riješiti samo od sebe. Elegantnije. Pristojnije. Ne tako grubo. Naravno, nije vrijeme nježnosti.

 

Hoće li se neko nakon svega ovoga morati stidjeti? I da li ću to baš biti ja, kao što me uvjeravaju moje kolege po svojim pravovjernim intervjuima? Može li se užasom rata opravdati svaka mala gadost počinjena prema svojem bližnjem? Smije li se prećutati nepravda učinjena prijatelju ili kolegi u ime velikog svijetlog nacionalnog cilja? Smije li se u ime osjetljivosti za patnje cijelog jednog naroda ostati neosjetljiv na patnju pojedinca (koji je slučajno isto tako dio tog naroda)? Postavljam ova pitanja svojim prijateljima u Zagrebu koji sad ćute, zamjerajući istovremeno tišinu Beogradu. Teško je pisati bez gorčine. Voljela bih da to mogu, jer: “Ljubite neprijatelje svoje”. Voljela bih da svi to možemo. Tu možda leži rješenje za sve nas. Ali se bojim da sam nevjerovatno daleko od Božjeg puta. A on je uvijek put ljubavi. Ne mržnje. Kome zapravo pišem ovo pismo? Ko će ga pročitati? Ko će ga htjeti pročitati? Svi su obuzeti velikih opštim stvarima, male pojedinačne sudbine više nisu važne. Koliko ćemo prijatelja izdati da ne bismo počinili veliku, jedino priznatu, nacionalu izdaju? Koliko malih ljudskih izdaja, koliko sitnih podlosti treba počiniti da bi čovjek ostao “čist pred nacijom”?

Žao mi je, moj vrednosni sistem je drugačiji. Za mene su uvijek postojali i uvijek će postojati samo ljudi, pojedinačni ljudi, i ti neki ljudi (bože, kako ih je malo!) uvijek će u mojoj glavi, bez obzira na sve kataklizme ovoga svijeta, biti izuzeti od svih generalizacija. Ja, na žalost, nikada neću moći “mrziti sve Srbe”, niti uopše shvatiti što to zapravo znači. Ja ću uvijek, valjda do trenutka kad se ljubazne telefonske prijetnje konačno ostvare, svoju ruku držati ispruženu prema nekom anonimnom čovjeku s one “druge strane”, čovjeku koji je isto tako očajan i izgubljen kao ja, koji je isto tako tužan, zgranut i na smrt preplašen. Tih ljudi ima i u ovom gradu iz kojeg pišem ovo pismo, a u koji me odvela moja ljubav, ta stvar koju je u ovom času gotovo nepristojno i spomenuti. Ništa više ne služi kao izvinjenje, sve je zgaženo, ako nije u direktnoj službi velikog cilja. Kakva ljubav, kakvi brakovi, kakva prijateljstva, kakve pozorišne predstave! Odbijam i ne pristajem na takvo osakaćene sebe same i svog života. Svoje zadnje predstave u Beogradu igrala sam za one očajnike koji nisu “Srbi”, nego ljudi, ljudi kao ja, ljudi koji se gnušaju ove odvratne granginjolske farse u kojoj lete mrtve glave. Tim ljudima, i ovdje i tamo, sada se obraćam. Možda će me neko čuti. Bez obzira na to hoćemo li živjeti u jednoj, u pet ili pedeset država, dajte da ne zaboravimo na ljude, na svakoga pojedinačno, bez obzira na kojoj se strani ovog našeg zida taj dotični slučajno zatekao. Slučajno smo se ovdje rodili, slučajno smo ovi ili oni, pa valjda ima još nešto osim toga? Upućujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajući ko će ga i kako pročitati, niti na koje se sve načine ono može zloupotrijebiti. Vjerovatno će poslužiti kao hrana za vječno gladnu propagandnu zvjerku. Možda će ga ipak neko pročitati čistoga srca. Takvom čovjeku ću biti zahvalna”– napisala je glumica u pismu.